Vakuum

žile razgranate po univerzumu ©

Ne želim pričati s tobom, ni o tebi. Želim nastaviti ova svoja mizerna zamišljanja bez tvojih intuicija - želim nastaviti ova mizerna sjećanja na pogled s balkona bez tvojih intervencija, ne želim više čuvati nove dodire na ramenu, ne želim više tjerati poglede od sebe. Tvoj me pogled otkriva više od mojih riječi. One će te tek upoznati.
Vjetar puše sa Sljemena i nastavlja se u tvome dodiru, a ti vikni da sam tvoja pa makar to bio samo izdisaj u naletu, i sklopi oči, to nije moj lik u odrazu u zjenici dok mi skidaš zadnje sjenke s tijela, to je zaustavljen trenutak zamaha njene kose, i mi se nastavljamo šutjeti.
Predugo mi držiš ruku. U mojim je mislima već proputovala galaksije skrivenih dijelova moga tijela, i tvoga glasa, i tvoje muzike. Ruka traži nešto što mi možeš ponuditi, a da nije već iskorišten nemir, bol na pomisao... Ja tražim nešto što mi možeš posuditi, da se imaš razloga vraćati...
Nedavno si ljubio nekog drugog i usne su im još na tvojima, usne su im još na mojima, zato se ne nalazimo, zato se vraćam onome što mi je već poznato -  mirno i kratkotrajno, da te zbacim s trepavica, da te operem s prstiju, da te otrgnem s grudi i vratim u tamni kutak zamišljaja, gdje pripadaš već tako dugo. U mojoj si stvarnosti preizgubljen, vrati se gdje te poznajem... Pomiješat ću te sa starim šaptom, neću te prepoznati u očekivanju, neću te dočekati u beskrajnom iščekivanju.
Za kraj
Otpuši me niz nepoznate ulice onako zadovoljnu i nasmiješenu, s nosnicama i nogama još punim tebe. Zapamti me takvu, da me više nikada ne moraš gledati drugačijom... dok ne zamolim...
A onda me zagrli, pokrij satenom svoje siluete, ušutkaj me nedovršenošću i vrati me kada poželim.
Pripadni mi.
I ja ću pripasti tebi.