Plakanje na kiši

Kako besmisleno!
Kome plačeš? Kome se jadaš? Kome vrištiš? Gdje Ti je pamet...
Ma nemaš je, da Ti je ostalo Tebe ne bi trošila emociju na besmislenost. Nema Te dugo, ne varaj nas. Trošiš se, malena - svaka riječ, svaki uzdisaj i svaki vapaj. Odlazi Ti razum sa svakim spašenim pokušajem odustajanja. Shvaćaš li me? Svaka osoba kojoj si ikada pomogla Te je istrošila, uzela dio Tebe i Tvoga razuma! Gdje si Ti u tvoj priči?
Ma nema Te. Pišem Te velikim slovom da me čuješ kako vrištim kroz ovaj ekran, da me shvatiš - kada Ti pogled u oči ne znači. Ekran Te uzeo, malena, postala si slijepa. Onaj vjetar danas što Ti se igrao kosom, ona prašina okolo koja Ti izaziva alergiju - ne vidiš ih. Ne smij se, govoriš da ih nitko ne može vidjeti - u krivu si. Eh, da se možeš sjetiti...
Kako su Ti sjene pričale dok si tonula u san, kako Ti je zrak raščeljavao mokru kosu, duše su se igrale s tobom... Vidjela si sve to, smijala si se s njima, veselila se. Jebeš ga, zaboravi čovjek. Postavljam nam oboma pitanje - kada smo zaboravile? Zašto smo zaboravile? Da čujemo, možda bi nam kiša objasnila. Ali gluha si.
Jednako smo slijepe, gluhe i glupe. Ti što ne shvaćaš, ja što vičem, mi što zaboravljamo. Gubimo se u nekim sintagmama koje ni same ne znamo objasniti jer jednostavno dolaze, u slikama, u zvuku, u ideji... Pa kada nas netko i pita, objašnjavamo mu ono čega se sjećamo.
Ne znam, malena, komplicirano je. I dalje Te pišem velikim slovom da me shvatiš, primjetiš. Daj, probudi se. Nisi njegova lutka. Nisi, također, nikada bila njegovo 'ne znam' ili 'nije me briga'. Jedina kojoj si ikada pripadala i kojoj si bila nešto si Ti sama. Daj, upamti to.
Čuj me, jednom. Znam da kapi glasno udaraju o lice, znam da si glasna, ma znam da je sve glasno i obje smo umorne - ali zaboravi na osjetila. Ne živi njima. Zaboravimo obje na emocije koje toliko žudimo ostvariti, idemo probati glumiti Platona i uvidjeti njega. Idemo se igrati filozofa i shvatiti taj dio priče. Malena, sve je u izboru. Sve je u pokušaju. Govorila sam Ti ja, govorili su meni, da pokušaj ne postoji. Jebeš ga, sve postoji! Dok mu daješ dozvolu, postoji! Pa hajde da dokažemo i njima i sebi da možemo!
Daj, malena... Daj da dođem do tebe. Čuj me. Pripadaš sebi, nitko te ne posjeduje i ovdje si radi sebe. Uzmi najbolje od toga. Otkrij sebe i dubine svoga uma. Eksperimentiraj. Naći ćeš se.
Možda u jednom od tih lutanja, tih odiseja, nađeš i neku moju riječ... Možda i mene kao mene.

Samo se skloni s ove kiše. Tišina je jednako glasna, ali nju bar razumiješ.
©