Crveno i b(ij)elo

Imam šahovnicu u kosi.
Od nedjelje govorimo to. Crven, bijeli, crven, bijeli... Kakvo domoljublje, kakav patriotizam! Nisam li prevrtala očima na to? Jesam, jesam.
Salto očima radim i na šahovnicu. Kao da mi je neugodno, slegnem ramenima i opravdavam se: Nije, deco, to šahovnica. Jebale vas ustaško-četničke fore, nije ovo znak podrške nogometnoj reprezentaciji i nije ovo lizanje šupka boysima. Da sam imala plavi konac, stavila bih zadnji dio plavi, pa da bude crven-beli-plavi. I opet ne zbog ljubavi prema presvetoj domovini i pohlepnim šezdesetogodišnjim alkoholičarima na Markovu trgu. Vidite, deca, crvena i bijela su tu zbog nešto drugačijih razloga.
Bijela je čistoća. Neokaljanost, nevinost, poniznost, mirnoća, predaja. Bijela je opće očekivanje, bijela je ideal, duhovna, potpuno nedostižna, bijela je u suštini samo boja. Crvena je sve ono što želim biti - strastvena, topla, moćna. Crvena je ljubav, strast, požuda, bijes, crvena je toplina, moć, uzvišena, crvena je u suštini samo boja. Boja kojom želim biti prekrivena.

Pa me ista deca čudno gledaju, ako i gledaju, ako i slušaju. Ponovo sliježem ramenima, gotovo ponizno, pa se posvetim narančastoj filtera.
©