I ovo neka posveti

žile razgranate po univerzumu ©

Tebe nisu dugo dotakli. I ti puno pišeš o tome.
I sve joj posvećuješ.
I puno putuješ.
Glas ti je odavno izgubljen, valjda u kriku ostavljen vjetru, tamo negdje iznad svih nas... Pričaš o velikim umjetnicima, uljima na platnu, tražiš dublji smisao i toneš u njega, a potrebno ti je tako malo da se vratiš među nas, ovozemljane, a ne znam kome je to teže priznati - tebi ili nama.
Oči su ti uvijek širom otvorene, ti izgledaš kao da se bojiš spavati. Ti izgledaš kao da će te tvoji snovi pojesti i ispovraćati s prvim sekundama zore. Ti izgledaš kao netko kome bih mogla biti potrebna.
Pa ostani malo duže u maratonu dana, igraj moju igru riječi i oblikuj vatru sa mnom.
Ali ne sada.
Sada se zadrži u krivljenju usana i dvije-tri riječi. Ostale ostavi njoj i njenim nijemim usnama, zapetljaj ih u čvor i pospremi između nogu, neka ih čuva. Neka ih i ona posveti.
Ionako ćemo se uskoro naći na kraju stiha.