Pričajmo o ljubavi
frustracije na etici, druga po redu
Ljubav postoji. Vjerujem u istu. U definiciju, ipak, ne, obijam prihvatiti postojanje nje. Vjerujem u čistu spoznaju osjećaja i njegovog utjecaja, vjerujem u postojanje ljubavi kao neodređenosti i postojanja. Ne vjerujem, ne smatram da je načinjena, nego da jednostavno jest. U svim svojim oblicima - prozirnim, tamnim, nakičenim, skučenim i slučajnim.
Ljubav kao konstantna postoji. Nikada istom jačinom, nikada istim oblikom, nikada istom neodređenošću. Svaki od njenih dijelova je prolazan, tako bolno prolazan, ali se nadopunjuje, mijenja, ostaje isti u svojoj - pogađate - neodređenosti.
I što je ljubav doli najčudniji od svih osjećaja? Nešto unutar nas što nas tjera na djelovanje, nešto što nas tjera da sanjamo, molimo, nadamo se tim snovima i uslišenjima molitva, pa se sjedinjuje sa strašću i bog zna na što sve nismo spremni pregaziti, učiniti, oslijepljeti na očito i vidjeti ono što ne postoji... Samo zato da osjetimo ono što opisati ne znamo. Samo zato da još malo, malo živimo u savršenoj iluziji koju stvara(mo).
U svima je, ta neodređenost koju zovemo ljubav. I nije uvijek lijepa, nije uvijek tužna, i nikada, nikada nije ista. Ali negdje, negdje postoji.
U svojoj neodređenosti, u svojem nepostojanju.
Nisam razočarana u istu i možda baš zato vjerujem, možda baš zato ovako gledam na nju. Sve su to faze. Je li i ona, kao takva, faza? Ne, kontradiktorna sam sama sebi. I ona je. Sve je. Jebote.
©
Ljubav postoji. Vjerujem u istu. U definiciju, ipak, ne, obijam prihvatiti postojanje nje. Vjerujem u čistu spoznaju osjećaja i njegovog utjecaja, vjerujem u postojanje ljubavi kao neodređenosti i postojanja. Ne vjerujem, ne smatram da je načinjena, nego da jednostavno jest. U svim svojim oblicima - prozirnim, tamnim, nakičenim, skučenim i slučajnim.
Ljubav kao konstantna postoji. Nikada istom jačinom, nikada istim oblikom, nikada istom neodređenošću. Svaki od njenih dijelova je prolazan, tako bolno prolazan, ali se nadopunjuje, mijenja, ostaje isti u svojoj - pogađate - neodređenosti.
I što je ljubav doli najčudniji od svih osjećaja? Nešto unutar nas što nas tjera na djelovanje, nešto što nas tjera da sanjamo, molimo, nadamo se tim snovima i uslišenjima molitva, pa se sjedinjuje sa strašću i bog zna na što sve nismo spremni pregaziti, učiniti, oslijepljeti na očito i vidjeti ono što ne postoji... Samo zato da osjetimo ono što opisati ne znamo. Samo zato da još malo, malo živimo u savršenoj iluziji koju stvara(mo).
U svima je, ta neodređenost koju zovemo ljubav. I nije uvijek lijepa, nije uvijek tužna, i nikada, nikada nije ista. Ali negdje, negdje postoji.
U svojoj neodređenosti, u svojem nepostojanju.
Nisam razočarana u istu i možda baš zato vjerujem, možda baš zato ovako gledam na nju. Sve su to faze. Je li i ona, kao takva, faza? Ne, kontradiktorna sam sama sebi. I ona je. Sve je. Jebote.
©
Comments
Post a Comment