Zamalo

Kako možeš pasti na nečiju pojavu, nepovratno, u bezdan, iako znaš što te čeka u mraku? Spotaknuti se o svoje čekanje, nadanje, odbaciti se visoko među očekivanja i sletjeti, bolno, u nečiji pokret?
Kakav mazohizam, kakva ironija... Ne kola ti krv žilama - već svemir mogućnosti, on te tjera na djelovanje, on ti rastapa kisik i omamljuje, omamljuje. Ne treseš se ti, trese se tvoja (samo)svijest i gubiš se, gubiš, nebrojeni put.
A puta nema. Samo ti i tvoj ego na šljunku, bosi, razmjenjujete zašto baš ja tužbalice i ode. Gazite si korake, zaklanjate jedno drugome pogled i nestajete. Rasplinuti u moru neopjevanih zamišljenih događaja, u vjetru nabacanih ideja - ne postojite. Dah u vjetru ste. Kakva tuga, nesreća...
Samo prašina tebe i onoga što je zamalo bilo. Toliko hladno da se treslo, toliko toplo da se rastopilo i nestalo u vlasitiom paradoksu.
Kao i ti, ono što je zamalo bilo.
©