Božica unutarnjeg Svemira
Jednom u godinu dana počnem umirati.
Dijelovi moga lica se suše, otpadaju, kosa mi mijenja boju i ni najnježniji dodir je ne može zadržati na mom tjemenu, kosti mi probija staklo te ih isto obavija, pa ja i moja malenkost samo ležimo i čekamo.
Kraj.
Kraj da prođe.
I to je jebeno dug proces. Sve tako sporo završava, slinavo, ljepljivo, smrdljivo, erotično i plačljivo, a ja ležim i čekam da se vrati netko tko će obrisati moje tragove s poda. Šteta. Čekanje je baš glupa stvar. Napravi ti jamu u svakodnevici i nekoliko sitnih rupica oko nje preko kojih se stalno spotičeš i uvijek i nanovo ti padaš, padaš, čekaš da padneš. Hodaš čekajući da sjedneš. Sjediš čekajući da bi ustao. Jedeš čekajući da bi se posrao. Sereš čekajući da spavaš. Spavaš čekajući da se probudiš. Budiš se čekajući da prestaneš čekati. I tako ti prolaze dani, ti čekaš da se tvoj krug pretvori u spiralu i da se nešto možda ipak promjeni, a ne ide. Ne ide.
Umirem jednom godišnje. Po pet dana sam mrtva.
Izlaske Sunca istinski mrzim. Melankolični su, nostalgični i plačljivi. A s petim izlaskom sunca u mojoj smrti, rađa se Božica mog unutarnjeg Svemira.
Ona je manja od mene, ima sivu lepršavu haljinu, pod nogama joj rastu božuri i ima krilatu mačku. Krilata mačka je baš fora stvorenje, jer je zaljubljena. Božica i ja sjedimo na podu mog dvorišnog balkona, pijemo čaj od kamilice i gledamo mačketinu na prozoru pored kaktusa. Krilata mačka je zaljubljena u nabildanog psa, koji je vječito u svom kavezu na krovu susjedne zgrade. Kuži on nju, zavija njenu frekvenciju, baca joj ljubičice na kojima ona spava tako mirno, samo što duhovno i ljudsko nikada neće ići istim liftom. Ako me kužite. U svakom slučaju, pas ne kuži njena krila, a ona ne želi živjeti u njegovom kavezu.
Ja ih žalim. Božica me ošamari. Kaže mi da sam glupača i da ne može vjerovati da sam vlasnik Svemira kojim božuje. Bol i povrijeđenost su konstante života, govori. Bol i povrijeđenost su uvažene kao sastavni dio ljubavi, ali zna da ja to ne želim. Kaže, želiš i trebaš nekoga tko će te štovati kao što ti štuješ mene i želiš odnos u kojem si prihvaćena. prihvaćena točno ovakva kakva jesi, sa svim svojim brdima i dolinama, ožiljcima i zakrpama, svim tvojim manama i vrlinama, bez dodatnih objašenjenja. Kaže, želim da shvatiš koliko vrijediš i koliko možeš promijeniti. Kreni od sebe. Ako treba, mijenjaj svoj izgled dok ponovo ne dostigneš onu ponosnu: Mala, trebam tvoj broj misao kada se vidiš u ogledalu, otkrij nešto novo, stvori nešto novo, budi nešto novo. Upoznaj sve kutke svog uma, razradi svoju filozofiju. Piši o sebi, piši o raspadima i sastavima, piši o željama, plači, tuguj, kidaj, voli. Voli ono što postaješ. Voli Božicu svog unutarnjeg Svemira.
Otprilike tada ona nestaje, vodi smrt na uzici, ostavlja mi 100 pitanja - i 300 odgovora.
©
Dijelovi moga lica se suše, otpadaju, kosa mi mijenja boju i ni najnježniji dodir je ne može zadržati na mom tjemenu, kosti mi probija staklo te ih isto obavija, pa ja i moja malenkost samo ležimo i čekamo.
Kraj.
Kraj da prođe.
I to je jebeno dug proces. Sve tako sporo završava, slinavo, ljepljivo, smrdljivo, erotično i plačljivo, a ja ležim i čekam da se vrati netko tko će obrisati moje tragove s poda. Šteta. Čekanje je baš glupa stvar. Napravi ti jamu u svakodnevici i nekoliko sitnih rupica oko nje preko kojih se stalno spotičeš i uvijek i nanovo ti padaš, padaš, čekaš da padneš. Hodaš čekajući da sjedneš. Sjediš čekajući da bi ustao. Jedeš čekajući da bi se posrao. Sereš čekajući da spavaš. Spavaš čekajući da se probudiš. Budiš se čekajući da prestaneš čekati. I tako ti prolaze dani, ti čekaš da se tvoj krug pretvori u spiralu i da se nešto možda ipak promjeni, a ne ide. Ne ide.
Umirem jednom godišnje. Po pet dana sam mrtva.
Izlaske Sunca istinski mrzim. Melankolični su, nostalgični i plačljivi. A s petim izlaskom sunca u mojoj smrti, rađa se Božica mog unutarnjeg Svemira.
Ona je manja od mene, ima sivu lepršavu haljinu, pod nogama joj rastu božuri i ima krilatu mačku. Krilata mačka je baš fora stvorenje, jer je zaljubljena. Božica i ja sjedimo na podu mog dvorišnog balkona, pijemo čaj od kamilice i gledamo mačketinu na prozoru pored kaktusa. Krilata mačka je zaljubljena u nabildanog psa, koji je vječito u svom kavezu na krovu susjedne zgrade. Kuži on nju, zavija njenu frekvenciju, baca joj ljubičice na kojima ona spava tako mirno, samo što duhovno i ljudsko nikada neće ići istim liftom. Ako me kužite. U svakom slučaju, pas ne kuži njena krila, a ona ne želi živjeti u njegovom kavezu.
Ja ih žalim. Božica me ošamari. Kaže mi da sam glupača i da ne može vjerovati da sam vlasnik Svemira kojim božuje. Bol i povrijeđenost su konstante života, govori. Bol i povrijeđenost su uvažene kao sastavni dio ljubavi, ali zna da ja to ne želim. Kaže, želiš i trebaš nekoga tko će te štovati kao što ti štuješ mene i želiš odnos u kojem si prihvaćena. prihvaćena točno ovakva kakva jesi, sa svim svojim brdima i dolinama, ožiljcima i zakrpama, svim tvojim manama i vrlinama, bez dodatnih objašenjenja. Kaže, želim da shvatiš koliko vrijediš i koliko možeš promijeniti. Kreni od sebe. Ako treba, mijenjaj svoj izgled dok ponovo ne dostigneš onu ponosnu: Mala, trebam tvoj broj misao kada se vidiš u ogledalu, otkrij nešto novo, stvori nešto novo, budi nešto novo. Upoznaj sve kutke svog uma, razradi svoju filozofiju. Piši o sebi, piši o raspadima i sastavima, piši o željama, plači, tuguj, kidaj, voli. Voli ono što postaješ. Voli Božicu svog unutarnjeg Svemira.
Otprilike tada ona nestaje, vodi smrt na uzici, ostavlja mi 100 pitanja - i 300 odgovora.
©
Comments
Post a Comment