Spomenik

Znaš, nekim ljudima si jednostavno spomenik vlastitih neuspjeha.

Ti si kostur. Stojiš. Metalne šipke te probadaju, i ti tako odolijevaš kiši, magli, suncu, mrazu, golubljem dreku, povjetarcu, pljuvačkama, opušcima. Pa dođe netko. Netko je donio nacrt, materijal, i tebi je to baš furka. Jebote, netko će te izgraditi!

Imaš temelj, to ne dira. Ugravira samo svoje inicijale, kako bi pokupio koju zaslugu, ostavlja trag. To je okej, to ti se čini fer. Pa da, jebote, gradiš me, naravno da ti ime mora biti zapamćeno... Netko uzima 5 kila ljubavi i njime ti obloži kostur, šipke. Više te ne boli. Zaštićen(a) si, nitko ti ništa ne može, a ljubav te tako lijepo grije, i nije teška. To je dobra  zaštita, to je dobra izolacija. Baš dobra, baš genijalna, kao i taj Netko. 

Pa uzmu 5,7 kila ravnodušnosti. Grade ti oblik njom. Ne usrećuje te toliko to, ali znaš da se gradiš, znaš da je to za veće dobro. I šutiš. Čuvaš zaleđen osmijeh kojeg su ti nametnuli ljubavlju. Vrlo budno promatraš udubine na svome tijelu koje bi nastale svaki put kada bi se tvoj Stvoritelj susreo sa svojim obećanjima, negdje u tvom pogledu - alat bi mu pobjegao, a ti dobivaš udubinu. Neravan si teren i dodiri više ne klize kao što su prije. Kriviš sebe, jer nemaš koga drugoga. Lakiraju te emocijama i cijelo tijelo ti je grimizno. Tebi se svidjela svijetlo siva boja koju je tvoj početak imao. Osjećaš da to ljuti tvoga Stvoritelja i da te zato smanjio, stavio na suvozačko mjesto i odložio iza staklenih vrata vitrine.
Kriviš sebe.
Jer nemaš koga drugoga.

Ti si spomenik njihovog neuspjeha. Što su mislili da će biti njihovo, neka nova bista na peći, ali ti stojiš sam(a) za sebe, ponosno i hladno. Tu si. Blizu njih. Gledaju te i znaju da si sve ono što su izgubili.