Pasoš - putovanje stvaranja ljubavi i prihvaćanja same sebe
Imam zbirku pjesama. Zove se Pasoš. Kada je dobila ime, nosilo je potpuno drugačije značenje od onoga koje ima sada. Pasoš je označavao moju neutaživu želju za putovanjem, avanturom, adrenalinom, označavalo je kilometre koji su me dijelili od osobe i mjesta gdje sam cijelim svojim bićem htjela biti. (Pišem u perfektu samo zbog dramatičnog efekta.) Sada je pasoš moje alegorijsko putovanje ka prihvaćanju mene kakva jesam, gradnja mene same, usponi i padovi mojih emocija, moja shvaćanja svijeta i njihova mijenjanja, putovanje jedne ljubavi. Ne, ne jedne.
Kako je i kada počelo?
Čekala sam ga s prvim zrakama sunca, glave gurnute u ranojutarnji povjetarac s petog kata loše ožbukane zgrade, blijeda u strahu od visine, i nisam znala je li nada ili opsesija. Molila sam za neko sramežljivo 'volim te', pisala o njemu i znala sam da će se nekada, negdje, ta moja maštanja ostvariti.
Pa sam se bojala nestanka, da ću umrijeti kao dio mene koji nikada ne bi postao, čekala sam jedan od mnogih početaka mojih krajeva. Tako sam se osjećala, takva sam bila. Takvom sam se činila. Pa je sve bilo prazno bez nas u tome (Bože, koliko sam voljela), pa si bio turistički vodič po mojoj podsvijesti i željama koje sam stvarala, skrivala. Pronalazila sam stvari za koje nisam znala da postoje u meni, za koje nisam znala da mogu napraviti. Da nije Tebe (nadam se da ćeš čitati finalnu verziju), ne bih mogla pisati ova objašnjenja i ne bih mogla pratiti svoje putovanje. Tko sam (bila), što sam (bila). Pa si bio kreator mojih krila - dođi poljubi ih, dođi obgrli ih, dođi iščupaj ih. Jedna ogromna skulptura grčkog boga na vratima svijeta u koji sam željela ući. A nikada nisam bila dovoljno blizu ulazu. (Sada sam još dalje).
Pa sam postala samo prašina, prvi put? Drugi put? Bojala sam se razdvajanja, ne samoće. I nisam znala zašto je tome tako - zašto sam pomirena s krajem, a tako se panično bojim procesa raspadanja... Pa si bio drvo. Pa si bio vjetar. Sveprisutan, dio prirode koja me okruživala - činila sam svijet od tebe. Pa si bio stranac. Nisam čak ni sigurna da smo krenuli dalje od ove točke. Ali, ta misao bi me činila bezobraznom i nezahvalnom, a to nisam.
Pa sam sumnjala, oplakivala, šutjela. Šutjela sam ti ime i šaptom ga prebacivala preko suhih usana kao najsvetiju molitvu. Sanjala sam noćima neke drhtave poljupce (prorok sam, prorok, naplati mi)...
Pa sam vrištala tvoje ime, jer za drugo ni duša ni ja nismo znale. Tu smo se izgubile. Pa sam odlučila prestati pisati o tebi i ukinuti status svojevrsne muze jer sam ponovo prestajala, nestajala. Tu se, naravno, jasno počela pokazivati ona moja osobina nedosljednosti... Jer sam znala da to tako ne ide. I sada pišem o tebi. Dobro su rekli, ako se netko tko piše zaljubi u tebe (a ja sam zaljubljena, zaljubljena), ne umireš. Ne samo da živiš u pjesmama, živiš u osobi.
Pa smo lagali, i ja sam stalno iznova ustajala iz tvog dodira, nikada sigurna da ću biti dobrodošla idući put.
I tu je počeo crescendo.
S njime i bijes, i davljenje, i padanje, i bubanj strasti koji nikada nije bio u ritmu, kao da ga svira netko bez sluha - a to sam mogla biti jedino ja, mada nisam, ja sam stajala u prvom redu kod pozornice i hvatala bačene palice. Pa sam bila tvoja marioneta i samo to, samo to, mada sam se opirala tom sistemu, i tu je počela asimetrija naših želja i apsurd, teatar apsurda. Vječan...
Pa sam se kidala i komadala, nestajala i nastajala ponovo kao supernova i otkrivala emocionalnu mazohističku crtu u sebi koju, kako da vam kažem, sumnjam da ću moći izbrisati. Ali barem imam pisano priznanje.
Pa smo postali navike. I to šugavo nestajanje je postalo navika. Pa sam tražila da me dotakneš preko bakrenih žica u kablovima koji su nas spajali i da me napuniš svojim glasom i riječima koje ću čuti, a neću slušati. Jesam, jesam, čula sam te, djelovala sam po tome. Čudna je ta potreba za dokazivanjem i udovoljavanjem, nije li? Iskorijeniti to.
Pa smo prestali biti bezuvjetna ljubav koju su vidjeli svi osim nas. Prvi put. Usprkos suzama, nije mi bilo žao. Za mene, bili smo puno više. A zapravo smo tako malo. Drugi put.
Pa sam otkrivala sebe. Tko sam, što sam, što želim (biti). Pa si ti otkrio mene. Pa sam postala samo 'smešan' i krivi naglasak. Treći put. Pa sam ponovo postala boja - energična, strastvena, snažna. A izašla sam iz crvene!
Pa smo se gužvali u nesigurnosti.
I ponovo sam tu negdje bila ja, neka nova ja, neprimjećeno promijenjena - a, čula sam, moćno promijenjena. Pa nisam htjela da odustaneš od mene, jer sam znala da mogu biti više i bolje ja koje želiš. Koje želim?
Pa nisam znala što me čeka nakon vraćanja u sebe, potpuno mijenjanje 'komfort zone', a činilo se toliko ispravno. I jest bilo. I željela sam (kako je smiješan ovaj perfekt!) da se i ti vratiš.
Pa sam postala ona koja jesam. Dobila Božicu kao stalnu stanarku mog malog tijela. S dozom prolivene prašine oko sebe. To su nedovršene ideje. Više se ne sramim tog tankog sloja na sebi, baš ga nosim s ponosom!
Pa sam bila spremna potpuno (ti) se predati - samo da postanem 'deo tebe'.
I tu počinje decrescendo.
I ne prestaje. Stišava se. Nadam se da ne prestaje, ne bi trebao, još je dovoljno glasno. U njegovoj tišini, jasno se čujem - bojim se prekidanja, ne prekida. Bojim se završavanja, ne završetka.
©
Kako je i kada počelo?
Čekala sam ga s prvim zrakama sunca, glave gurnute u ranojutarnji povjetarac s petog kata loše ožbukane zgrade, blijeda u strahu od visine, i nisam znala je li nada ili opsesija. Molila sam za neko sramežljivo 'volim te', pisala o njemu i znala sam da će se nekada, negdje, ta moja maštanja ostvariti.
Pa sam se bojala nestanka, da ću umrijeti kao dio mene koji nikada ne bi postao, čekala sam jedan od mnogih početaka mojih krajeva. Tako sam se osjećala, takva sam bila. Takvom sam se činila. Pa je sve bilo prazno bez nas u tome (Bože, koliko sam voljela), pa si bio turistički vodič po mojoj podsvijesti i željama koje sam stvarala, skrivala. Pronalazila sam stvari za koje nisam znala da postoje u meni, za koje nisam znala da mogu napraviti. Da nije Tebe (nadam se da ćeš čitati finalnu verziju), ne bih mogla pisati ova objašnjenja i ne bih mogla pratiti svoje putovanje. Tko sam (bila), što sam (bila). Pa si bio kreator mojih krila - dođi poljubi ih, dođi obgrli ih, dođi iščupaj ih. Jedna ogromna skulptura grčkog boga na vratima svijeta u koji sam željela ući. A nikada nisam bila dovoljno blizu ulazu. (Sada sam još dalje).
Pa sam postala samo prašina, prvi put? Drugi put? Bojala sam se razdvajanja, ne samoće. I nisam znala zašto je tome tako - zašto sam pomirena s krajem, a tako se panično bojim procesa raspadanja... Pa si bio drvo. Pa si bio vjetar. Sveprisutan, dio prirode koja me okruživala - činila sam svijet od tebe. Pa si bio stranac. Nisam čak ni sigurna da smo krenuli dalje od ove točke. Ali, ta misao bi me činila bezobraznom i nezahvalnom, a to nisam.
Pa sam sumnjala, oplakivala, šutjela. Šutjela sam ti ime i šaptom ga prebacivala preko suhih usana kao najsvetiju molitvu. Sanjala sam noćima neke drhtave poljupce (prorok sam, prorok, naplati mi)...
Pa sam vrištala tvoje ime, jer za drugo ni duša ni ja nismo znale. Tu smo se izgubile. Pa sam odlučila prestati pisati o tebi i ukinuti status svojevrsne muze jer sam ponovo prestajala, nestajala. Tu se, naravno, jasno počela pokazivati ona moja osobina nedosljednosti... Jer sam znala da to tako ne ide. I sada pišem o tebi. Dobro su rekli, ako se netko tko piše zaljubi u tebe (a ja sam zaljubljena, zaljubljena), ne umireš. Ne samo da živiš u pjesmama, živiš u osobi.
Pa smo lagali, i ja sam stalno iznova ustajala iz tvog dodira, nikada sigurna da ću biti dobrodošla idući put.
I tu je počeo crescendo.
S njime i bijes, i davljenje, i padanje, i bubanj strasti koji nikada nije bio u ritmu, kao da ga svira netko bez sluha - a to sam mogla biti jedino ja, mada nisam, ja sam stajala u prvom redu kod pozornice i hvatala bačene palice. Pa sam bila tvoja marioneta i samo to, samo to, mada sam se opirala tom sistemu, i tu je počela asimetrija naših želja i apsurd, teatar apsurda. Vječan...
Pa sam se kidala i komadala, nestajala i nastajala ponovo kao supernova i otkrivala emocionalnu mazohističku crtu u sebi koju, kako da vam kažem, sumnjam da ću moći izbrisati. Ali barem imam pisano priznanje.
Pa smo postali navike. I to šugavo nestajanje je postalo navika. Pa sam tražila da me dotakneš preko bakrenih žica u kablovima koji su nas spajali i da me napuniš svojim glasom i riječima koje ću čuti, a neću slušati. Jesam, jesam, čula sam te, djelovala sam po tome. Čudna je ta potreba za dokazivanjem i udovoljavanjem, nije li? Iskorijeniti to.
Pa smo prestali biti bezuvjetna ljubav koju su vidjeli svi osim nas. Prvi put. Usprkos suzama, nije mi bilo žao. Za mene, bili smo puno više. A zapravo smo tako malo. Drugi put.
Pa sam otkrivala sebe. Tko sam, što sam, što želim (biti). Pa si ti otkrio mene. Pa sam postala samo 'smešan' i krivi naglasak. Treći put. Pa sam ponovo postala boja - energična, strastvena, snažna. A izašla sam iz crvene!
Pa smo se gužvali u nesigurnosti.
I ponovo sam tu negdje bila ja, neka nova ja, neprimjećeno promijenjena - a, čula sam, moćno promijenjena. Pa nisam htjela da odustaneš od mene, jer sam znala da mogu biti više i bolje ja koje želiš. Koje želim?
Pa nisam znala što me čeka nakon vraćanja u sebe, potpuno mijenjanje 'komfort zone', a činilo se toliko ispravno. I jest bilo. I željela sam (kako je smiješan ovaj perfekt!) da se i ti vratiš.
Pa sam postala ona koja jesam. Dobila Božicu kao stalnu stanarku mog malog tijela. S dozom prolivene prašine oko sebe. To su nedovršene ideje. Više se ne sramim tog tankog sloja na sebi, baš ga nosim s ponosom!
Pa sam bila spremna potpuno (ti) se predati - samo da postanem 'deo tebe'.
I tu počinje decrescendo.
I ne prestaje. Stišava se. Nadam se da ne prestaje, ne bi trebao, još je dovoljno glasno. U njegovoj tišini, jasno se čujem - bojim se prekidanja, ne prekida. Bojim se završavanja, ne završetka.
©
Comments
Post a Comment