Dileme Krilate mačke
žile razgranate po univerzumu ©
Pripadaš li zamišljaju ili je vrijeme da se ogrnem lancima?
Pogledi mi bježe gdje ne bi trebali i prolaze ti kosom, grle ti ramena.
Sve je to u tišini, toliko je tiho da pokret jedva i ja čujem. Sve je to u tajnosti, toliko je tajno da jedva i ja zamjećujem. Ali tu sam, u zagrljajima i toplini koje sam željela od pamtivijeka svojih osjećanja, tu sam među rijetkim poljupcima koje kradem nekome, iz nekog razloga. I tu sam, u apsolutnoj sreći za koju mi svijest vrišti da sam zaslužila!
Božica i svijest plešu kolo, drže kriglu pive i pjevaju, vesele se. A svaka prolivena kap padne na krilatu mačku.
Eh, moja krilata mačko!
Tvoja crvena dlaka ponovo izlazi na vidjelo, tvoje je glasanje sve tužnije što si bliže trećem katu. Nemate pojma, a nemam ni ja, kako je krilata mačka tužno stvorenje. Psa više nema na krovu jer krov se polako urušava, ali ona mi se kune, kune se da mu još nekad čuje lavež.
Zato i dalje svake večeri oko 23 dolazi do moga ramena i tamo spava, ignorira moje osmijehe vješto, kao i ja njene jecaje. Oko ponoći postane glasnija, i ja je samo milujem, jer što da ti radim, draga? Krilata mačka jest ljubav, ali Božica je ona koja komandira i koju se sluša. Jedino što možemo je nadati se da njuška, koju nekad zajedno krajičkom oka vidimo, ipak pripada njenom psu. Ali tiho, tajno, da nas Božica ne čuje.
Imam sat vremena da se dovedem u red. Kreativno sam neuračunljiva i plivam kroz neke Wertherovske misli, što sam sretnija to moja umjetnost više pati, pa između hvatanja zraka od šoka izazvanog takvim mislima napišem koji stih, napišem koju rečenicu, ne stavljam te unutra jer još nisi dio mene. Ne želim nikome davati titule, ne želim ih ubacivati u sastavne dijelove moje svakodnevice i stavljati ih među pribor u pernicu, jer to je bilo. Sve je to već bilo. Neću se ponavljati, a i da se ponovim - to ne bi bilo iskreno kako je bilo. Lagati ne volim. Jer lažem previše.
Vratite mi malo ukradenih stihova, vratite mi malo žara - zadržite vatru, ali meni samo malo treba! Moje riječi su bez smisla. Nema me. Raštrkali ste me svugdje i zaboravili ostaviti komad mene tamo gdje ste me našli. Kupajte se u mojoj pljuvački.
Pripadaš li zamišljaju ili je vrijeme da se ogrnem lancima?
Pogledi mi bježe gdje ne bi trebali i prolaze ti kosom, grle ti ramena.
Sve je to u tišini, toliko je tiho da pokret jedva i ja čujem. Sve je to u tajnosti, toliko je tajno da jedva i ja zamjećujem. Ali tu sam, u zagrljajima i toplini koje sam željela od pamtivijeka svojih osjećanja, tu sam među rijetkim poljupcima koje kradem nekome, iz nekog razloga. I tu sam, u apsolutnoj sreći za koju mi svijest vrišti da sam zaslužila!
Božica i svijest plešu kolo, drže kriglu pive i pjevaju, vesele se. A svaka prolivena kap padne na krilatu mačku.
Eh, moja krilata mačko!
Tvoja crvena dlaka ponovo izlazi na vidjelo, tvoje je glasanje sve tužnije što si bliže trećem katu. Nemate pojma, a nemam ni ja, kako je krilata mačka tužno stvorenje. Psa više nema na krovu jer krov se polako urušava, ali ona mi se kune, kune se da mu još nekad čuje lavež.
Zato i dalje svake večeri oko 23 dolazi do moga ramena i tamo spava, ignorira moje osmijehe vješto, kao i ja njene jecaje. Oko ponoći postane glasnija, i ja je samo milujem, jer što da ti radim, draga? Krilata mačka jest ljubav, ali Božica je ona koja komandira i koju se sluša. Jedino što možemo je nadati se da njuška, koju nekad zajedno krajičkom oka vidimo, ipak pripada njenom psu. Ali tiho, tajno, da nas Božica ne čuje.
Imam sat vremena da se dovedem u red. Kreativno sam neuračunljiva i plivam kroz neke Wertherovske misli, što sam sretnija to moja umjetnost više pati, pa između hvatanja zraka od šoka izazvanog takvim mislima napišem koji stih, napišem koju rečenicu, ne stavljam te unutra jer još nisi dio mene. Ne želim nikome davati titule, ne želim ih ubacivati u sastavne dijelove moje svakodnevice i stavljati ih među pribor u pernicu, jer to je bilo. Sve je to već bilo. Neću se ponavljati, a i da se ponovim - to ne bi bilo iskreno kako je bilo. Lagati ne volim. Jer lažem previše.
Vratite mi malo ukradenih stihova, vratite mi malo žara - zadržite vatru, ali meni samo malo treba! Moje riječi su bez smisla. Nema me. Raštrkali ste me svugdje i zaboravili ostaviti komad mene tamo gdje ste me našli. Kupajte se u mojoj pljuvački.
Comments
Post a Comment