Sol

žile razgranate po univerzumu ©

Ostala bih još malo...
Govorimo u jednom glasu, u jednom tonu, kamuflirane u histeričnom smijehu koji je ništa doli još malo neizgovorenosti. Dodajem ti sol preko stola, ovlaš dodirujem plohu tvoga nokta i to je to. Tu je kraj. Presolila sam tijesto.
Ramena ti se ljušte i zalutala zrnca soli se prosipaju po plahtama. Noktima ti gulim kožu i želim je čuti kako govori zagrli me, udahni me, lezi pored mene... Ali nije, to je stalno isti glas koji me budi ujutro kroz škure. Potapa me zajedno sa željama koje će se uskoro pridružiti nadanju na užarenoj žličici. Ubrizgane u vene. Nadanje je moja najdraža droga.
A jutrima, jutrima mi se sol smije s trepavica, dok škiljim kroz kristale i ispuhujem dim na tvome balkonu. Putuje mi obrazima, ulazi u nos i usta, miluje vrat i nestaje negdje između grudi, u tkanini badića kada se naginjem nad tobom, protresem ti rame najnježnije što mogu i ulazim pod plahte. Osjećam je na jeziku dok te ljubim, kasnije na nepcu, dok se kajem...
Takva zauvijek ostajem na balkonu pod ružičastim cvjetovima kojima nikada neću saznati ime, iako sam nekoliko minuta prije pala na nečiji tek postavljeni stol. Jer krivnja može (još malo) čekati.