Neverbalna komunikacija
žile razgranate po univerzumu ©
Zato što je ljubav ono što najviše cijenimo, ono za čime najviše težimo (na kraju, tome je zaista tako), mislila sam da bi mi ona mogla biti zvijezda vodilja ovog posta.
Riječi "volim te" izgubile su smisao koje su nekoć imale, svima govorimo da volimo sve jer smo dužni, natjerani da volimo, da prihvaćamo - prihvaćanje nije nikada bilo toliko forsirano koliko je danas, što nam daje manje i manje slobode svakim danom, sve nas više i više vrijeđa, dan za danom, upravo ta ljubav i to prihvaćanje! Ali to nije tema ovog posta.
Možda je zaista vrijeme da zamijenimo naše riječi djelima, pogotovo našu prevoljenu frazu - "Volim te".
Jer smo zaboravili da je "volim te" prošaptano u neočekivanom zagrljaju majke nakon dugog dana. Da je bilo u hladnoći koja nas je prolazila dok smo sjedili pored mora negdje oko 2 ujutro i ti si mi dao svoj ručnik, a ja sam ti se nasmješila - nemaš pojma koliko je puta "volim te" bilo ispisano u mutnom pogledu. Bilo je utisnuto u prvi poljubac. Plesalo je oko dvije figure u kišnoj ljetnoj večeri kada su si trebale reći zbogom, pa je prva dala kišobran drugoj, rekla je da će biti u redu, a druga je prvoj idući dan platila pivu. Zadirkivalo me to "volim te" dok sam ju gledala u prepunom kafiću kada smo sjele da popijemo čaj, bila je jedina stvar koju sam vidjela u polumračnoj prostoriji, i to malo svjetla što je dolazilo iza šanka joj je milovalo ispucalu kosu kao da joj i ono govori "voli te". Bilo mi je ispisano po koži dok sam te gledala kako se smiješ lišću. Bilo je u svakoj noti koju je moj otac odsvirao i u svakom izvijanju mišića lica koje sam mu uputila zauzvrat. U grubom je stisku ruke kada se govori da se ostane. Skriveno je u "Je li ti hladno?", u "Našao sam mjesto koje bi ti se moglo svidjeti", u "Poslušaj ovo!", u "Kako si?". Zna se utapati u suzama radosnicama usred noći, isprepleteno je u tihom razmišljaju kako nikada niste mislili da ćete biti ovako sretni.
Ne znam. Ja koja živim od riječi osjećam njihovu prazninu, i tim neizrečenim puninama ja tražim smisao svoje poezije. Ili onoga što poezijom nazivamo.
Vratite smisao.
Zato što je ljubav ono što najviše cijenimo, ono za čime najviše težimo (na kraju, tome je zaista tako), mislila sam da bi mi ona mogla biti zvijezda vodilja ovog posta.
Riječi "volim te" izgubile su smisao koje su nekoć imale, svima govorimo da volimo sve jer smo dužni, natjerani da volimo, da prihvaćamo - prihvaćanje nije nikada bilo toliko forsirano koliko je danas, što nam daje manje i manje slobode svakim danom, sve nas više i više vrijeđa, dan za danom, upravo ta ljubav i to prihvaćanje! Ali to nije tema ovog posta.
Možda je zaista vrijeme da zamijenimo naše riječi djelima, pogotovo našu prevoljenu frazu - "Volim te".
Jer smo zaboravili da je "volim te" prošaptano u neočekivanom zagrljaju majke nakon dugog dana. Da je bilo u hladnoći koja nas je prolazila dok smo sjedili pored mora negdje oko 2 ujutro i ti si mi dao svoj ručnik, a ja sam ti se nasmješila - nemaš pojma koliko je puta "volim te" bilo ispisano u mutnom pogledu. Bilo je utisnuto u prvi poljubac. Plesalo je oko dvije figure u kišnoj ljetnoj večeri kada su si trebale reći zbogom, pa je prva dala kišobran drugoj, rekla je da će biti u redu, a druga je prvoj idući dan platila pivu. Zadirkivalo me to "volim te" dok sam ju gledala u prepunom kafiću kada smo sjele da popijemo čaj, bila je jedina stvar koju sam vidjela u polumračnoj prostoriji, i to malo svjetla što je dolazilo iza šanka joj je milovalo ispucalu kosu kao da joj i ono govori "voli te". Bilo mi je ispisano po koži dok sam te gledala kako se smiješ lišću. Bilo je u svakoj noti koju je moj otac odsvirao i u svakom izvijanju mišića lica koje sam mu uputila zauzvrat. U grubom je stisku ruke kada se govori da se ostane. Skriveno je u "Je li ti hladno?", u "Našao sam mjesto koje bi ti se moglo svidjeti", u "Poslušaj ovo!", u "Kako si?". Zna se utapati u suzama radosnicama usred noći, isprepleteno je u tihom razmišljaju kako nikada niste mislili da ćete biti ovako sretni.
Ne znam. Ja koja živim od riječi osjećam njihovu prazninu, i tim neizrečenim puninama ja tražim smisao svoje poezije. Ili onoga što poezijom nazivamo.
Vratite smisao.
Comments
Post a Comment