Prije svega, isprika
žile razgranate po univerzumu ©
Iza svake tvoje osude stoji moja neizgovorena istina.
Nanovo sam sama i bez navike, samo sa željom da pripadnem. Nedostaju mi ushiti, nedostaje mi i daljina, moja neprestana htjenja i more... Tražim dijelove izgubljenog u ovoj jadnoj svakodnevici, ponovo se pronalazim u traženju uloge iskupitelja, hranitelja, utjerivača tuđih dugova. Nadam se - valjda - vlastitom iskupljenju, više od svega oprostu. Bilo čemu što bi maknulo breme krivice s leđa koja pucaju pod težinom, bilo čemu što bi me razbacalo po spirali vremena po kojoj pužem...
Mada, ne znam, možda si sama oprostim ove praznine, tko zna?
U jednom ću trenu prestati tražiti nešto ili nekoga u čaši vina, ja tamo sigurno nisam. To neće biti ni danas ni sutra, tamo još tebe pronalazim i idem all-in u nadi da ćeš mi dodirom zamagliti pogled i osuditi me na još jednu moru prije no što se ohrabrim...
Prolazi mi kroz glavu da si upravo ti to iskupljenje koje sanjam. Unatoč tome te ne želim prejako vezati za svoje dokone sate, trebaš biti dovoljno daleko, ali ne toliko koliko si sada, jer to me čini nesretnom. A i Bog, i ti, a ponajviše ja, znamo da sebičnost nosim kao večernju haljinu i da, kao što sam čula, ljubav dajem kada je želim voditi.
Pa mi, molim te, prije pozdrava izmami osmijeh na lice i oprosti.
Iza svake tvoje osude stoji moja neizgovorena istina.
Nanovo sam sama i bez navike, samo sa željom da pripadnem. Nedostaju mi ushiti, nedostaje mi i daljina, moja neprestana htjenja i more... Tražim dijelove izgubljenog u ovoj jadnoj svakodnevici, ponovo se pronalazim u traženju uloge iskupitelja, hranitelja, utjerivača tuđih dugova. Nadam se - valjda - vlastitom iskupljenju, više od svega oprostu. Bilo čemu što bi maknulo breme krivice s leđa koja pucaju pod težinom, bilo čemu što bi me razbacalo po spirali vremena po kojoj pužem...
Mada, ne znam, možda si sama oprostim ove praznine, tko zna?
U jednom ću trenu prestati tražiti nešto ili nekoga u čaši vina, ja tamo sigurno nisam. To neće biti ni danas ni sutra, tamo još tebe pronalazim i idem all-in u nadi da ćeš mi dodirom zamagliti pogled i osuditi me na još jednu moru prije no što se ohrabrim...
Prolazi mi kroz glavu da si upravo ti to iskupljenje koje sanjam. Unatoč tome te ne želim prejako vezati za svoje dokone sate, trebaš biti dovoljno daleko, ali ne toliko koliko si sada, jer to me čini nesretnom. A i Bog, i ti, a ponajviše ja, znamo da sebičnost nosim kao večernju haljinu i da, kao što sam čula, ljubav dajem kada je želim voditi.
Pa mi, molim te, prije pozdrava izmami osmijeh na lice i oprosti.
Comments
Post a Comment