Još nešto o njemu.
Govorila sam o njemu.
U svakom danu jedna je riječ, u svakom dahu jedan je dio. Čudna je pomisao da sam nekog drugog imala u plućima u vremenu prije. Vremenu prije... Zvuči patetičnije nego što sam planirala.
Ali, on je netko, on je nešto, što me baca iz stotine kilometara na sat u nirvanu u nanosekundi. Zašto sebe ne prebaci tom snagom koju ima u rukama, u riječima da se nađe među hladnim, ispranim plahtama? Vjerojatno zato što to onda ne bi bio on.
Eh, Ti, da si mi bliže... Bih li te toliko voljela? Bih li te toliko željela, cijenila? Bih li toliko žudjela za komadićima Tvoga uma? Vidjeti ti misli sada je nešto neprocjenjivo. Kao i ti sam, na kraju krajeva...
Voljela bih napisati odu o tebi. Odu o dodirima na koži i utapanjima u ostatcima mirisa, pitanjima o tvom podrijetlu i bezgraničnom ludilu za prisutnošću...
Riječi mi teško dolaze. Teško se probijam kroz sjećanja i bolove u grudima koja uzrokuju da bih mu opisala liniju brade. Opisati ono što, pak, njegove riječi uzrokuju je područje u kojem bih trebala biti kao kod kuće, pošto su tolike pjesme (nazovi ih zahvalnicama?) napisane za njega - čovjek bi pomislio da su izvori presušili. Ali, vidiš, glavna je stvar u tome što sam i dalje svakog dana nanovo oduševljena. Očarana. Povučena dublje u bezdan zaljubljenosti u to daleko biće. Svakog dana iznenađena sam nekom novom/starom stvari o njemu, bio to nov način da mi se obrati, privuče mi pozornost (je li to potrebno?) ili još jedna u nizu besmislenih sintagmi koje tako dobro ispljune...
Nekad posramljena pred veličinom njegova bića, pitam se jesam li potrebna. Je li mi riječ toliko neophodna, je li mi tijelo nezamjenjivo? Završim ušutkana nazivom koji koristi tako dugo, a ukrao ga je...
Još jedna stvar koju mi je ukrao. Daleko od toga da sam povrijeđena, da sam ostala "prazna". Dala sam sve od svoga bića onome o kome pjevam, i voljela bih da mogu više. Voljela bih mu dati svoje godine, dodire, poljupce i vječne zagrljaje. Želi li ih? Još jedna od Božjih tajni.
Ono što sigurno znam je da osjećam. Svaki dio svoga tijela, krv u žilama, napinjanje mišića i tijek misli. Sve je tako jasno. Nije li to ono što sam tražila?
Neka potraje.
Ostani mi još malo blizu, bliže, daj da te polegnem i poljubim u sva prava mjesta. Daj da još malo palim cigaretu okovana tvojim rukama, da još malo ležim okružena tvojim mirisom. Da te volim, volim, volim.
Još malo mi budi umjetnik i muza... Takvog te znam, takvog te trebam.
©
U svakom danu jedna je riječ, u svakom dahu jedan je dio. Čudna je pomisao da sam nekog drugog imala u plućima u vremenu prije. Vremenu prije... Zvuči patetičnije nego što sam planirala.
Ali, on je netko, on je nešto, što me baca iz stotine kilometara na sat u nirvanu u nanosekundi. Zašto sebe ne prebaci tom snagom koju ima u rukama, u riječima da se nađe među hladnim, ispranim plahtama? Vjerojatno zato što to onda ne bi bio on.
Eh, Ti, da si mi bliže... Bih li te toliko voljela? Bih li te toliko željela, cijenila? Bih li toliko žudjela za komadićima Tvoga uma? Vidjeti ti misli sada je nešto neprocjenjivo. Kao i ti sam, na kraju krajeva...
Voljela bih napisati odu o tebi. Odu o dodirima na koži i utapanjima u ostatcima mirisa, pitanjima o tvom podrijetlu i bezgraničnom ludilu za prisutnošću...
Riječi mi teško dolaze. Teško se probijam kroz sjećanja i bolove u grudima koja uzrokuju da bih mu opisala liniju brade. Opisati ono što, pak, njegove riječi uzrokuju je područje u kojem bih trebala biti kao kod kuće, pošto su tolike pjesme (nazovi ih zahvalnicama?) napisane za njega - čovjek bi pomislio da su izvori presušili. Ali, vidiš, glavna je stvar u tome što sam i dalje svakog dana nanovo oduševljena. Očarana. Povučena dublje u bezdan zaljubljenosti u to daleko biće. Svakog dana iznenađena sam nekom novom/starom stvari o njemu, bio to nov način da mi se obrati, privuče mi pozornost (je li to potrebno?) ili još jedna u nizu besmislenih sintagmi koje tako dobro ispljune...
Nekad posramljena pred veličinom njegova bića, pitam se jesam li potrebna. Je li mi riječ toliko neophodna, je li mi tijelo nezamjenjivo? Završim ušutkana nazivom koji koristi tako dugo, a ukrao ga je...
Još jedna stvar koju mi je ukrao. Daleko od toga da sam povrijeđena, da sam ostala "prazna". Dala sam sve od svoga bića onome o kome pjevam, i voljela bih da mogu više. Voljela bih mu dati svoje godine, dodire, poljupce i vječne zagrljaje. Želi li ih? Još jedna od Božjih tajni.
Ono što sigurno znam je da osjećam. Svaki dio svoga tijela, krv u žilama, napinjanje mišića i tijek misli. Sve je tako jasno. Nije li to ono što sam tražila?
Neka potraje.
Ostani mi još malo blizu, bliže, daj da te polegnem i poljubim u sva prava mjesta. Daj da još malo palim cigaretu okovana tvojim rukama, da još malo ležim okružena tvojim mirisom. Da te volim, volim, volim.
Još malo mi budi umjetnik i muza... Takvog te znam, takvog te trebam.
©
*O*!!!
ReplyDelete