Najveće zlo svih vremena
"U početku bijaše riječ..."
Zatim osjećaj i svjetlo. Koliko god davan početak bio, proces postanka ostaje nepromijenjen. Sve započinje kao ideja, pretočena u riječi. Mislima oblikujemo sintagme po naučenim pravilima, po početnoj riječi. Izgovorene nas tjeraju da osjećamo, a samim time i živimo. Proizvodimo svjetlo.
Sjetite se kako na vas djeluju slova na ekranu. Ta sitna zla koja donose toliko života... Shvaćamo li koliko crno zlo na bijelom prahu donosi? Znamo li koliko života vrijedi? Potaknulo je mnoge na rast, razvoj, zamolilo ih da osjete još malo - i oni su saslušali. Možda ga nikada nisu zapravo čuli, a niti osjetili, ali mi ljudi imamo urođenu potrebu slušati nečujno, vidjeti nevidljivo i patiti za nikada doživljenim dodirom. A crno i bijelo čine širok spektar u kojem smo se svi do jednog pronašli. Poticanje ne poznaje sivo.
S druge strane, malo crno zlo je vrlo (auto)destruktivno nastrojeno. Stotinjak zala i malo praha , udruženi s pečatom, unište nečije postojanje. Nije, zapravo, toliko zabavno kada oduzmu novac ili neku drugu za život prijekopotrebnu stvar - već osjećaj. Voli oduzeti sebe. Izaći sebi pred lice, pljunuti u isto i gledati se kako tone u vječni plamen. Vidite li koliko sličnosti s malim crnim zlom imamo?
I ono, bipolarno kakvo jest, se često sažali. Preko svoje volje će popisati štetu i staviti obloge na opekotine. Riječi će izliječiti... Osjećaj? Možda. Uz dovoljnu dozu vremena, kojeg nikada neće biti dosta - jer ne postoji. No moja zla su preodlučna da bi raspravljala o vremenu.
A opet, koliko god odlučna bila, pred ljubavnikom i njegovom crnom samo su svjetlo. Brzo, nepromišljeno srljaju u nepoznato, gdje se otkrivaju. I tako dobro uzrokuju bol u grudima...
Na kraju, riječi nas ispraćaju. Riječi koje smo voljeli, koje smo stvorili... Kao Liesel ih krademo iz tuđih riznica kako bi pronašli sebe. Ovaj put bez osjećaja, svjetlost nam podmiče nogu i ova svijest grli crnilo. Pozdravljena početnom riječi. Tako bar bijaše u početku.
©
Zatim osjećaj i svjetlo. Koliko god davan početak bio, proces postanka ostaje nepromijenjen. Sve započinje kao ideja, pretočena u riječi. Mislima oblikujemo sintagme po naučenim pravilima, po početnoj riječi. Izgovorene nas tjeraju da osjećamo, a samim time i živimo. Proizvodimo svjetlo.
Sjetite se kako na vas djeluju slova na ekranu. Ta sitna zla koja donose toliko života... Shvaćamo li koliko crno zlo na bijelom prahu donosi? Znamo li koliko života vrijedi? Potaknulo je mnoge na rast, razvoj, zamolilo ih da osjete još malo - i oni su saslušali. Možda ga nikada nisu zapravo čuli, a niti osjetili, ali mi ljudi imamo urođenu potrebu slušati nečujno, vidjeti nevidljivo i patiti za nikada doživljenim dodirom. A crno i bijelo čine širok spektar u kojem smo se svi do jednog pronašli. Poticanje ne poznaje sivo.
S druge strane, malo crno zlo je vrlo (auto)destruktivno nastrojeno. Stotinjak zala i malo praha , udruženi s pečatom, unište nečije postojanje. Nije, zapravo, toliko zabavno kada oduzmu novac ili neku drugu za život prijekopotrebnu stvar - već osjećaj. Voli oduzeti sebe. Izaći sebi pred lice, pljunuti u isto i gledati se kako tone u vječni plamen. Vidite li koliko sličnosti s malim crnim zlom imamo?
I ono, bipolarno kakvo jest, se često sažali. Preko svoje volje će popisati štetu i staviti obloge na opekotine. Riječi će izliječiti... Osjećaj? Možda. Uz dovoljnu dozu vremena, kojeg nikada neće biti dosta - jer ne postoji. No moja zla su preodlučna da bi raspravljala o vremenu.
A opet, koliko god odlučna bila, pred ljubavnikom i njegovom crnom samo su svjetlo. Brzo, nepromišljeno srljaju u nepoznato, gdje se otkrivaju. I tako dobro uzrokuju bol u grudima...
Na kraju, riječi nas ispraćaju. Riječi koje smo voljeli, koje smo stvorili... Kao Liesel ih krademo iz tuđih riznica kako bi pronašli sebe. Ovaj put bez osjećaja, svjetlost nam podmiče nogu i ova svijest grli crnilo. Pozdravljena početnom riječi. Tako bar bijaše u početku.
©
Comments
Post a Comment