Hodaj
Više mi ne zadaješ bol. Sada si mi samo trn u oku, baš prolaziš kroz šarenicu. Ne boli me ni jedan dio tvoga tijela, ne boli me gađenje koje isijava iz tebe. Dobro, možda me malo boli ovaj prostor koji nas dijeli, i neka prešućena događanja koja nas, ipak, vežu više no što mislimo. Ali ne bole me obećanja više, ne boli me tvoj glas i osmijeh. Ne, ne, njima se oduvijek veselim. Uz tebe sam prihvatila bol kao default i možda si me (ali samo možda) ojačao u nekim segmentima. U stvari, ne, nisi ti. Ja sam.
Tvoji vječni govori o tome kako se stavljaš na drugo mjesto, da su ti drugi uvijek važniji, da si kao pas... Jesi, pseto si, pobješnjelo. Ti tvoji govori o tome kako si nedovoljan, kako ne voliš dramu... A nepobjediv si u istoj. Ti tvoji govori o tvojim principima sada me podsjećaju koliko ne poznaješ sam sebe, koliko si proziran (iako se kitiš tamom) i kako tebi, više od svih, treba netko. Da, tempirana si bomba. A ja nisam ona koja će cvikati žicu po žicu, žicu po žicu, u strahu od eksplozije.
I više te se ne bojim. Možda, zaista, možda ti mogu bez straha okrenuti leđa i skrenuti lijevo, bez pogleda u kojem se ipak krije neka molba, grižnja savjest. Mogu ti uzvratiti svaki zadani udarac, prestati prikrivati masnice i napuniti napuknuta pluća. Nemoj me pitati za srce, klišej je, ne puca to. Bar ne za tebe - tvoj dim me više rasparao od riječi. Toksičan si, i što me više truješ to se ja više predajem, vječno zaslijepljena tvojom pojavom i naznakom onoga čime si se predstavljao. Zato nastavljam koračati, udišući vlastiti dim, savršeno moj, i skrećem za ugao. Hodaj, hodaj, hodaj, to nije jedan od izbora, to jest izbor.
I da, nemoj misliti da ti neću potrčati u susret kada se preklopimo. Platit ću nam kavu, podijelit ćemo kutiju, raspravljati o knjigama i komentirati zgodnu konobaricu, dotaknut ću te, zagrlit ću te. Hoću, hoću, zagrlit ću te podsjećajem na ono što ti je, ipak, imalo snage reći ne.
©
Tvoji vječni govori o tome kako se stavljaš na drugo mjesto, da su ti drugi uvijek važniji, da si kao pas... Jesi, pseto si, pobješnjelo. Ti tvoji govori o tome kako si nedovoljan, kako ne voliš dramu... A nepobjediv si u istoj. Ti tvoji govori o tvojim principima sada me podsjećaju koliko ne poznaješ sam sebe, koliko si proziran (iako se kitiš tamom) i kako tebi, više od svih, treba netko. Da, tempirana si bomba. A ja nisam ona koja će cvikati žicu po žicu, žicu po žicu, u strahu od eksplozije.
I više te se ne bojim. Možda, zaista, možda ti mogu bez straha okrenuti leđa i skrenuti lijevo, bez pogleda u kojem se ipak krije neka molba, grižnja savjest. Mogu ti uzvratiti svaki zadani udarac, prestati prikrivati masnice i napuniti napuknuta pluća. Nemoj me pitati za srce, klišej je, ne puca to. Bar ne za tebe - tvoj dim me više rasparao od riječi. Toksičan si, i što me više truješ to se ja više predajem, vječno zaslijepljena tvojom pojavom i naznakom onoga čime si se predstavljao. Zato nastavljam koračati, udišući vlastiti dim, savršeno moj, i skrećem za ugao. Hodaj, hodaj, hodaj, to nije jedan od izbora, to jest izbor.
I da, nemoj misliti da ti neću potrčati u susret kada se preklopimo. Platit ću nam kavu, podijelit ćemo kutiju, raspravljati o knjigama i komentirati zgodnu konobaricu, dotaknut ću te, zagrlit ću te. Hoću, hoću, zagrlit ću te podsjećajem na ono što ti je, ipak, imalo snage reći ne.
©
Comments
Post a Comment