Što želiš?

Sjedimo na mom kauču, skučeni između pogleda, dodira, uzdaha, mrtvih stanica moje, tvoje, njegove i njene kože, između nas samih. Neželjena želja za razdvajanjem biva ispunjena jednim, jedinim pitanjem: A što ti želiš?
Želiš da sam ja ona. Želiš me opisivati kao najgraciozniju ženu na svijetu umjesto da pričaš o tome kako sam plakala, plakala mrtva pijana smijući se svojoj bljuvotini (i tada sam te voljela, i tada sam te voljela). Želiš me pamtiti nasmijanu, samo u tvojoj košulji i tvojim poljupcima, želiš me pamtiti kao nešto svoje, nešto davno osvojeno i želiš da te gleda, gledam, gledam u oči kada pričamo, želiš mi vidjeti titraje dok ti prelazim po obrisu čeljusti.
Želiš da ti pričam svoje teorije zavjere i jadam se kako i dalje ne znam sama skuhati kavu, zašiti hlače i pravilno ispeglati košulju... Želiš da sve to naučim. Želiš da te naučim nekim stvarima, nekim blagodatima mog anti-stres življenja koje je tako daleko od tvoje definicije njega. Ne želiš me mijenjati. Želiš da si ponovo zavolim svaki dio tijela, želiš me naučiti da ga volim onako kako ga ti voliš...
Želiš svoju slobodu, i mene u njoj.
A ja ne želim pasti na drugo mjesto, želim te beskrajno voljeti (jednako beskrajno koliko sam i budna) i želim svoju slobodu, i tebe u njoj.
Ali, jesam li ja doista sve ono što želiš? Koliko je daleko moj bezdan? Naivna sam i lomljiva, to tako dobro znaš (jer si me učinio takvom), i pitam se - koliko mene ima u tvojoj slobodi?
©