92/7
produljena verzija pjesme 92/7.
Koliko je težak Svemir na tvojim leđima? Koliko je toga eksplodiralo u tebi, koliko si praha prosuo po nečijoj ključnoj kosti, a da ga oni nisu niti otpuhnuli? Da mi je doživjeti jedno svijetlo u tebi! Da mi je, da mi je...
Koliki je teret tvojih godina? Koliko si ih dotaknuo, opustošio, potrošio, preuzeo? Reci mi, jesu li te davili u blatu, jesu li ti pljuvali u lice, lomili ti prste, rebra? Reci mi, reci mi, ne lutaj sam, ne puži po tom tlu! Povuci me za nogavicu, izgovori mi ime još jednom - da produžim korak prema tvojoj ispruženoj ruci, da uzdahnem na dodir. Zaustavi sat koji ti otkucava u džepu, pokloni nam neku krhku sekundu, da se rasplinem u izlasku sunca kojeg toliko mrzim, mrzim.
Preplivaj mi zamišljajem, nastani se na desnoj strani mozga i ostani, ostani, ne daj da nas preplavi sjena razlike koja se kao pukotina širi između nas. Još jednom mi preplavi osjetila udarcem činele o moj prst, da zadržim dah - i nikada, nikada nećeš postati perfekt.
©
Koliko je težak Svemir na tvojim leđima? Koliko je toga eksplodiralo u tebi, koliko si praha prosuo po nečijoj ključnoj kosti, a da ga oni nisu niti otpuhnuli? Da mi je doživjeti jedno svijetlo u tebi! Da mi je, da mi je...
Koliki je teret tvojih godina? Koliko si ih dotaknuo, opustošio, potrošio, preuzeo? Reci mi, jesu li te davili u blatu, jesu li ti pljuvali u lice, lomili ti prste, rebra? Reci mi, reci mi, ne lutaj sam, ne puži po tom tlu! Povuci me za nogavicu, izgovori mi ime još jednom - da produžim korak prema tvojoj ispruženoj ruci, da uzdahnem na dodir. Zaustavi sat koji ti otkucava u džepu, pokloni nam neku krhku sekundu, da se rasplinem u izlasku sunca kojeg toliko mrzim, mrzim.
Preplivaj mi zamišljajem, nastani se na desnoj strani mozga i ostani, ostani, ne daj da nas preplavi sjena razlike koja se kao pukotina širi između nas. Još jednom mi preplavi osjetila udarcem činele o moj prst, da zadržim dah - i nikada, nikada nećeš postati perfekt.
©
Comments
Post a Comment