Godinama udaljena

žile razgranate po univerzumu ©

Evo me.
Godinama udaljena stojim u mraku i dimu, u naočalama je odraz crvenog, plavog, bijelog, žutog, zelenog svjetla. Izmjenjuju se kako dišem, a dišem vrlo brzo, jer - evo te! U gornjem lijevom kutu stakla nalazi se i tvoj lik. Priđeš nekoliko skokova bliže i čučiš, prekrivaš uši jer je bas toliko jak da misliš da će ti prokrvariti. Ne brini, moj prsni koš je napuknuo, osjećam bas u svakoj kosti u tijelu i kola mi žilama. Kosa ti prekriva lice i samo si silueta.
Ustaješ.
Tvoja energija puni prostoriju, a ti si čas na jednom njenom kraju, čas na drugom, moje te se oči boje pratiti. Osjećam se tako malo u svojoj zbunjenosti dok ti presrećem pogled, i ti dolaziš bliže, ali ne dovoljno blizu da te dotaknem. Maramicom skidam ruž. Grizem usne i u ekstazi zatvaram oči dok se njišem, skačem, samo da bih te ponovo pratila. Jer nemam mnogo prilika, i sada dok su mi pluća još opuštena i ne skupljaju se u užarenu masu koja guši i zaustavlja ti se smiješim, jer ću uskoro biti predaleko.
Godinama udaljena.
Kako to obično biva.