Učionica
žile razgranate po univerzumu ©
Promatra svoje nokte svih 90 minuta. Promatram je s police, glava joj je blago nagnuta na lijevo, oči joj jesu na rukama, ali u glavi vidi djevojčicu od 8 godina koja stoji u ružičastom jednodjelnom badiću na obali Mrežnice, promatra rijeku i želi još jednom skočiti. Djevojčicu od 9 godina koja stoji pod drvom masline i sunce joj prži preplanula ramena. Djevojku od 14 godina koja tupim pogledom pravi rupe u kadi. Djevojku od 15 godina koja sjedi na Zrinjevcu, osjeća se potpuno i sretno, s naznakom straha, ali smijeh joj je u očima i ni ona ni ja se ne brinemo.
Neizgovoreno pitanje joj bljesne pred očima - je li ovo ono što si željela postati?
Primjećuje me, zamišlja mene i moje oči stisnute u proučavanju, smišlja moje misli i pretače ih u rečenice koje mehanički zapisuje na zadnju stranu bilježnice.
Ja sam njen glas, ja sam njen oslonac, stvaram se između nje i kolegice i stavljam joj ruku na rame, dobro si, a srce joj staje na djelić sekunde u neosnovanoj panici. Propitkuje mene i ostatak društva u njoj, razmišlja o Božici koja i dalje šuti, zašto sam ja materijaliziran. Kolegica joj gleda kroz prozor, crta ono što vidi i ona poželi nacrtati mene, ali samo mi mijenja boju očiju u blijedo zelenu, kosu u tamno smeđe, tu staje jer ustaje i stavlja ruke na prozor.
Pričaju o Pečorinu i njegovom dvoboju.
Oblači čizme, vojničko odijelo i uzima palicu u jednu ruku, pištolj u drugu i hoda. Hoda i ubija čuvare pred hramom voljene Božice. Stoji pred njom, istim tupim pogledom četrnaestigodišnjakinje promatra Božicu. Zašto ne ustaješ, zašto šutiš, nisi zato stvorena. Još jednom joj srce preskoči i ona pada na koljena, sada na brodu, u bijeloj haljini i mornari je tješe.
Sjeda na okno prozora. Metal joj se urezuje u dlanove, noge joj vise i pjevuši pjesmu koja ju podsjeća na sobu s krovnim prozorom. Nije sigurna o kojoj se od dvije sobe radi. Izdahne glasno, oni pričaju o sociopatima, i pada. Uz glasan lom kralježnice slijeće na cestu.
U sljedećem trenutku ja sam ponovo na polici, motam cigaretu, a ona lijepi papir u drugu bilježnicu. Sprema kemijsku, pogleda me još jednom - i onda me obriše.
Promatra svoje nokte svih 90 minuta. Promatram je s police, glava joj je blago nagnuta na lijevo, oči joj jesu na rukama, ali u glavi vidi djevojčicu od 8 godina koja stoji u ružičastom jednodjelnom badiću na obali Mrežnice, promatra rijeku i želi još jednom skočiti. Djevojčicu od 9 godina koja stoji pod drvom masline i sunce joj prži preplanula ramena. Djevojku od 14 godina koja tupim pogledom pravi rupe u kadi. Djevojku od 15 godina koja sjedi na Zrinjevcu, osjeća se potpuno i sretno, s naznakom straha, ali smijeh joj je u očima i ni ona ni ja se ne brinemo.
Neizgovoreno pitanje joj bljesne pred očima - je li ovo ono što si željela postati?
Primjećuje me, zamišlja mene i moje oči stisnute u proučavanju, smišlja moje misli i pretače ih u rečenice koje mehanički zapisuje na zadnju stranu bilježnice.
Ja sam njen glas, ja sam njen oslonac, stvaram se između nje i kolegice i stavljam joj ruku na rame, dobro si, a srce joj staje na djelić sekunde u neosnovanoj panici. Propitkuje mene i ostatak društva u njoj, razmišlja o Božici koja i dalje šuti, zašto sam ja materijaliziran. Kolegica joj gleda kroz prozor, crta ono što vidi i ona poželi nacrtati mene, ali samo mi mijenja boju očiju u blijedo zelenu, kosu u tamno smeđe, tu staje jer ustaje i stavlja ruke na prozor.
Pričaju o Pečorinu i njegovom dvoboju.
Oblači čizme, vojničko odijelo i uzima palicu u jednu ruku, pištolj u drugu i hoda. Hoda i ubija čuvare pred hramom voljene Božice. Stoji pred njom, istim tupim pogledom četrnaestigodišnjakinje promatra Božicu. Zašto ne ustaješ, zašto šutiš, nisi zato stvorena. Još jednom joj srce preskoči i ona pada na koljena, sada na brodu, u bijeloj haljini i mornari je tješe.
Sjeda na okno prozora. Metal joj se urezuje u dlanove, noge joj vise i pjevuši pjesmu koja ju podsjeća na sobu s krovnim prozorom. Nije sigurna o kojoj se od dvije sobe radi. Izdahne glasno, oni pričaju o sociopatima, i pada. Uz glasan lom kralježnice slijeće na cestu.
U sljedećem trenutku ja sam ponovo na polici, motam cigaretu, a ona lijepi papir u drugu bilježnicu. Sprema kemijsku, pogleda me još jednom - i onda me obriše.
Comments
Post a Comment