Nekad češće, nekad rjeđe

žile razgranate po univerzumu ©

Sjedim na balkonu, s tobom i bez tebe, nekada ujutro, nekada navečer. Okrhnuta šalica u ruci, tvoj pas mi grije noge i ja mu tepam, grlim ga i ljubim. Nekada i tebe.
Sjedim na podu, pored tebe i umjesto tebe, obično popodne, pričam o plesu i francuskom i tvoja majka me i dalje voli. Nekada te spomenem.
Hodam prema doma i gledam lijevo, možda sjediš pored nekoga, možda piješ loše vino, možda pjevaš Human, češće te nema.
U ovim danima neke praznine mojih prsa ja još više tražim obrise tvojih inicijala na dnu šalice, većinom ujutro, a do kolapsa sam te pronalazila u divnim, divnim alkohlima koji su palili suze zaostale u grlu. Nekad samo knedle. Češće jecaje.
Ali ni to više nema smisla.
Sve moje povrijeđenosti i neizgovorenosti sam zadržala za sebe, ostavljala tragove njih na šalicama, u tvom ormaru, uzimala ih natrag, razbacala po kauču, ponovo uzela, bacila niz stepenice, i sada ih više nema - nema ničega. Ni kose. Ni jeke.
I ove me praznine više ne bole toliko.
Valjda zato što sam ti napokon oprostila što te nema više.