Vremenska prognoza
žile razgranate po univerzumu ©
The heart has its reasons of which reason knows nothing of.
Pljušti već nekoliko dana.
Apokalipsa je u punom sjaju svoje tmine, osmijesi su isforsirani i kolektivno je veselje prisutno samo u momentu kada ulazimo u domove. Dalje jedni od drugih. U slušalice stavljamo nostalgije.
Ovo nije najtoplije doba godine, ovo su oni tužni podsjetnici svakodnevice da je ona ponovo tu. Blatnjave su mi čizme, klupe su mokre, ostaje mi samo da nastavim hodati.
I što da radim, kako da ne primijetim nedostatak zvuka udaranja tvojeg đona o pod, kako da ne primijetim da nitko ne nastavlja moja pjevušenja, nema odgovora na moja promrmljana pitanja o banalnim, tako dragim mi stvarima? Kako da ignoriram istu pjesmu već osmi put u uhu, kako da se pomirim s tišinom koja me prati u mraku predobro mi znanih ulica?
Kako da ne primijetim da sam sama?
Moji su se najveći strahovi skupili oko mene, uvlače mi se pod rukave, paraju mi hlače, okreću kapuljaču, vode me u neke nove zaborave, na mjesta u mojoj svijesti u koja zalaziti ne želim... Susrećem toliko ljudi, i svaka osoba mi sve dublje i dublje prodire noktima u prsni koš, i puni onu prazninu, zajedničku svim ljudima, bolom. I to je ona bol koja me prati kući, ona mi drži i miluje dlan, ona mi šapće na uho... Ona me davi, ona me ušuškava u krevet.
I ja joj više ne mogu reći ne. Jer ima tvoje lice.
U momentu kada te pustim, kada se prepustim gubljenju još ovo malo nade koje mi je preostalo, kiša prestaje.
I što me to pozdravlja na obzoru?
Sunce.
Trčim mu u zagrljaj, ljubim ga istovremeno i nježno i očajno, primam ga pod ruku i hodamo, ispred nekih, iza drugih, nije ni bitno gdje. Moje me Sunce prži, oduzima mi zrak iz pluća i drogira me, dok me drži tako sigurno, dok mi govori tako uvjerljivo, ja ne mogu ni vrisnuti od osmijeha koji mi je zarobio obraze... I nekada me trkne, nekada zamahne rukom da će me udariti, a zagrli me, poljubi čelo, zgrabi za ramena tako snažno da bijeg više nije ni opcija... Ni želja... A ni potreba...
Jedino što trebam je malo više vremena.
Ovo je način na koji mi nije žao umrijeti.
The heart has its reasons of which reason knows nothing of.
Pljušti već nekoliko dana.
Apokalipsa je u punom sjaju svoje tmine, osmijesi su isforsirani i kolektivno je veselje prisutno samo u momentu kada ulazimo u domove. Dalje jedni od drugih. U slušalice stavljamo nostalgije.
Ovo nije najtoplije doba godine, ovo su oni tužni podsjetnici svakodnevice da je ona ponovo tu. Blatnjave su mi čizme, klupe su mokre, ostaje mi samo da nastavim hodati.
I što da radim, kako da ne primijetim nedostatak zvuka udaranja tvojeg đona o pod, kako da ne primijetim da nitko ne nastavlja moja pjevušenja, nema odgovora na moja promrmljana pitanja o banalnim, tako dragim mi stvarima? Kako da ignoriram istu pjesmu već osmi put u uhu, kako da se pomirim s tišinom koja me prati u mraku predobro mi znanih ulica?
Kako da ne primijetim da sam sama?
Moji su se najveći strahovi skupili oko mene, uvlače mi se pod rukave, paraju mi hlače, okreću kapuljaču, vode me u neke nove zaborave, na mjesta u mojoj svijesti u koja zalaziti ne želim... Susrećem toliko ljudi, i svaka osoba mi sve dublje i dublje prodire noktima u prsni koš, i puni onu prazninu, zajedničku svim ljudima, bolom. I to je ona bol koja me prati kući, ona mi drži i miluje dlan, ona mi šapće na uho... Ona me davi, ona me ušuškava u krevet.
I ja joj više ne mogu reći ne. Jer ima tvoje lice.
U momentu kada te pustim, kada se prepustim gubljenju još ovo malo nade koje mi je preostalo, kiša prestaje.
I što me to pozdravlja na obzoru?
Sunce.
Trčim mu u zagrljaj, ljubim ga istovremeno i nježno i očajno, primam ga pod ruku i hodamo, ispred nekih, iza drugih, nije ni bitno gdje. Moje me Sunce prži, oduzima mi zrak iz pluća i drogira me, dok me drži tako sigurno, dok mi govori tako uvjerljivo, ja ne mogu ni vrisnuti od osmijeha koji mi je zarobio obraze... I nekada me trkne, nekada zamahne rukom da će me udariti, a zagrli me, poljubi čelo, zgrabi za ramena tako snažno da bijeg više nije ni opcija... Ni želja... A ni potreba...
Jedino što trebam je malo više vremena.
Ovo je način na koji mi nije žao umrijeti.
Comments
Post a Comment