Post-it

žile razgranate po univerzumu ©

Želim te danonoćno.
Želim te uz izlazak sunca, u najmrskije mi doba dana, da me pozdraviš osmijehom i lijepom rječju koje se rijetko osjećam dostojno. Želim te uz jutarnju kavu i prvu tišinu, s blagim šumom radija iz druge sobe. Da mi miluješ koljeno pod stolom i da ti zahvalim lijenim uvijanjem usana, a ti da nastaviš biti zadubljen u štogod da radiš kao da ti je to dovoljno.
Želim te u šetnji koju bih vikendima učinila navikom. Želim tvoju kosu na obrazima, okupanu suncem, vlažnu od kiše, bijelu od pahulja koje će zalutati u nju. Želim slušati o tvojim planovima za ostatak dana i biti dio njih.
Želim te iznenaditi jelom, pićem, sobom. Želim te nasmijavati između treće i četvrte čaše piva, želim te ljubiti između prve i druge boce vina, želim te preslikati u svakoj sintagmi i imati te pred očima i onda kada me, ako me, zaboraviš.
Želim te predvečer, uz zalazak sunca, malo prije paljenja uličnih lampa i božićnih svjetla i prije najveće gužve. Želim ti držati ruku i urezati prsten s tvog srednjeg prsta u svoj dlan.
Želim te noću, u svojim rukama, među svojim nogama, želim te pod zvijezdama i pred plavkastim svjetlom televizora gdje ćeš, možda, zaspati, a ja ću ti se lijeno nasmiješiti jer mi je dovoljno.
Jer pripadam.
Jer ti dajem sve svoje riječi i sve što jesam, sve što sam bila i što ću možda postati, a ti prihvaćaš i grliš, razumiješ sve moje nedovoljnosti.
Ponovo sam dijete u tvojim rukama.
I nije me strah vremena.